Piše: Jovo Pejović
Privilegija života je biti svoj. Postoji cijena za biti svoj i uvijek je veća i vrednija nego što mislimo. Slobodni ljudi se ne vezuju ni za jednu dogmu, silu, moćnika ili vlast. Oni su uvijek usamljeni na vjetrometini i na udaru, spremni da se uhvate u koštac sa svim alama ovog svijeta. Od toga koliko je građana spremno da se izbori za svoj stav da slobodno misli i živi zavisi naš put u budućnost. Nijedna vlast ne može da se ponaša kao da je vlasnik naših života, imovine, naše djece, istorije... Istinska narodna vlast treba da se ponaša kao naš sluga, da sluša narod, da respektuje sopstvene građane po svim normalnim i uobičajenim principima civilizovanog i demokratskog društva. Vlast nema pravo da nas bruka i ponižava u naše ime. Danas je Crna Gora siromašna u svakom pogledu, ekonomski iscrpljena i moralno posrnula. Mnogo je građana koji glasno komentarišu da u ovakvoj državi nema života. Sve je više onih koji sadašnje vlastodršce preziru zbog njihove alavosti, prostote, gluposti, oholosti, zavisti, demonstracije sile i pljačke sopstvenog naroda i države. Najveća ironija je da vlast koristi naš novac za svoje manipulacije i time troši našu sadašnjost i budućnost. Kada jednog dana budemo shvatili da su dobitnici samo ovi u vrhu vlasti i njima bliski prijatelji, a svi ostali gubitnici stvari će početi da se mijenjaju nabolje. Lažna obećanja vlasti, galama i zaklinjanje u ljubav prema Crnoj Gori jednog broja zaluđenih građana uvijek dobro prolaze. Staru poslovicu „Ne slušaj šta ti govorim, već gledaj šta radim“ veliki broj građana Crne Gore nije razumio ili je nikad nije čuo. Zato mi jedan od pristalica opozicije prigovori: „ Ako želite pobjedu, treba da što više lažete, da se što glasnije derete, da protivnike što sočnije pljujete, da kradete, da sve pred sobom gazite, da pritom Crnu Goru što snažnije veličate.“ No, postoji cijena zbog koje svi na to nijesmo spremni, zato se i razlikujemo od režimlija. Zahvaljujući ovoj vlasti smo postali društvo bez orijentira, duše i saosjećajnosti. Dostojanstvo, kultura i otmenost izgubili su se u poslednjih nekoliko godina. Pretvorili smo se u društvo koje živi od milostinje. U kome pred izbore dijele mrvice nebili kupili glas više. Zbog toga riječi nobelovca Iva Andrića da ćete čovjeka najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno nigdje ne žive kao u Crnoj Gori pred izbore. Kao da je preko noći nestalo ono vrijeme koje nas je povezivalo sa onim što smo zaista bili i ono što smo morali biti. Čojstvo i junaštvo očigledno je nestalo, a sve više nas napuštaju i simboli tog vremena. Kao da čuvena misao Petra II Petrovića Njegoša: „Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga al’ zube polomi“ više ne stanuje u Crnoj Gori. Glavni razlog tome je što je u Crnoj Gori na jednoj strani sve manje slobodnih ljudi, a na drugoj sve više neslobodnih koji se plaše da sami izađu na crtu. Sve je više onih što umiru u strahu, bez stava i otpora.
Zato u rijeci ovog nesrećnog vremena u kome se sve kupuje pa čak i ljudske duše sve izgleda sitno i bezvrijedno. Sve osim života. Zato ne dam da pokore moju mrvu života. Jer ako su mogli biti vlast u mojoj zemlji ne mogu i neće nikad biti gospodari moje duše.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.